Čast nam je i zadovoljstvo da se nalazite na našem sajtu i da se interesujete za neki od programa ISEM agencije. Kako je govorio još Bendžamin Frenklin, obrazovanje je investicija koja plaća najbolje kamate, a ulaganje u svoju djecu je zasigurno najbolja investicija. ISEM agencija je tu da vam pomogne kroz sve korake tog važnog procesa.
Na ovoj stranici možete se upoznati sa iskustvim nekih od roditelja naših učenika na programima razmjene.
“U želji da naše dijete usavrši engleski jezik, odlučili smo ga poslati u Ameriku posredstvom Agencije ISEM. Dobio je porodicu koja je prevazišla sva njegova očekivanja. Pružili su mu sve najbolje uslove, na čemu smo im mnogo zahvalni. Radovan je ne samo usavršio engleski jezik, već je postao mnogo zreliji, odgovorniji i bogatiji za veliki broj prijatelja sa raznih strana svijeta. Tokom boravka, obišao je kroz sport i sa porodicom mnogo država, što mu je omogućilo da se upozna sa američkom kulturom. Nadamo se da će ovaj boravak Radovanu donijeti niz prednosti u daljem usavršavanju. Zato poručujemo svima koji su zainteresovani da iskoriste priliku i odu preko Agencije ISEM u Ameriku. Iskreno se zahvaljujemo njegovoj američkoj porodici Cordes, sa kojima smo postali jako bliski prijatelji i koji su po završetku njegovog programa posjetili Crnu Goru.”
Jasna je imala veliku želju da uči u inostranstvu. Podržali smo je u tome jer smatramo da je to veliki korak u ostvarivanju njenih ambicija. Iskustvo koje je tamo stekla je dragocjeno i koristiće joj u daljem obrazovanju i životu. Kao roditelji, ponosni smo na njen ostvareni rezultat, istakla se kao najbolji đak, dobila diplomu uz sve pohvale rukovodećeg školskog kadra. Vratila se odgovornija, zrelija, samostalnija, što je nama kao roditeljima ujedno i potvrda da smo donijeli pravu odluku.
Posljednjih godinu dana, često mi postavljaju pitanja: Kako si se odlučila da pošalješ dijete daleko od kuće, čak u Ameriku? Zašto ste poslali dijete u Ameriku da završi treći razred srednje škole? Zašto Amerika? Zar nije daleko? Kako će dijete da provede cijelu školsku godinu, a da ne vidi roditelje? Moram reći da sam odluku da pošaljem dijete u Ameriku donijela veoma lako, nakon razgovora sa predstavnicima Agencije ISEM, jer su me njihova ozbiljnost i iskustvo ubijedili da činim pravu stvar. Željela sam da moje dijete upozna drugačiji sistem školovanja, američku kulturu i način života i da dobije mogućnost da okusi uspjeh u nepoznatoj sredini stičući na taj način i veće samopouzdanje. Znala sam da odlazak daleko od kuće u potpuno nepoznatu sredinu ne može biti lak, ali sam smatrala da je to veoma važan izazov za jednog tinejdžera, s obzirom da je u godinama kada su djeca spremnija na promjene i kada ih vodi želja za novim i interesantnim događajima, bez straha koji negdje posjeduju odrasli. Izazov je svakako i za roditelja, koji uvijek brine o svom djetetu bez obzira da li je pored njega ili je kilometrima daleko. Ja sam uspjela da mom djetetu pružim podršku da ode. Predstavnici Agencije ISEM su me uvjerili da će dijete prije svega biti bezbjedno i sigurno u novoj sredini, koja će mu pružiti priliku da osjeti drugačiju tradiciju, drugačiji mentalitet i da se kulturno uzdigne u američkom duhu, takoreći na licu mjesta. Veoma sam srećna što je moj sin uspio da uspješno završi treći razred srednje škole u Ohio-u. Porodica kod koje je bio smješten pružila mu je mnogo pažnje, siguran dom, podršku i osjećaj porodičnog doma, sreće i udobnosti. Sigurna sam da će lijepe dane provedene u Ohio-u moj sin dugo pamtiti i da će mu stečeno iskustvo pomoći da u životu donese odluke koje će ga dovesti do toga da bude dobar, kvalitetan i uspješan čovjek.
Neizvjesnost, strah, zabrinutost… Sve je ovo bilo i više nego prisutno u nasim mislima danima prije polaska našeg djeteta u SAD. Danas, nakon godinu dana mozemo s’ ponosom reći da je sve to bilo potpuno neopravdano. Iz dana u dan smo bili sve uvjereniji da smo uradili pravu stvar za naše dijete. Svaki razgovor sa njom završavali bi srećniji, jer smo osjetili njeno zadovoljstvo onim što proživljava tamo, negdje daleko od nas. Osjecaj je lijep, pomalo tužan što nije sa nama, ali kad vidite da vam dijete blista, sve zanemarite. Amerika je ispunila njena, a time i naša, očekivanja. Tamo joj je pruženo sve ono što nije pronalazila ovdje. Mislim da bi svi roditelji koji su u mogućnosti trebali da svojoj djeci omoguće jedno ovako prelijepo iskustvo. Dragi roditelji, iskreno, nećete prepoznati svoje dijete kada ga ponovo vidite. To će biti nova ličnost, mnogo naprednija i nadasve odgovornija i vrednija. To će biti emotivno zrelija, i u svakom pogledu kompletnija ličnost, sa novim pozitivnim navikama i pravilima. Ovo je stvarno bilo jedinstveno iskustvo, a već počinjemo sa pregovaranjem sa mlađim djetetom: ,,Kako bi bilo lijepo da i ti pođeš malo do Amerike.’’
Dok sam bila đak i student bila sam impresionirana svojim vršnjacima koji su imali mogućnost da borave određeno vrijeme u inostranstvu. Kada mi se ukazala prilika da mogu svome djetetu da pružim ovakvo zadovoljstvo, ni malo nijesam oklijevala. Bila sam uzbuđena što će vidjeti i osjetiti drugi način života, sazreti, naučiti strani jezik. Moj sin Marko doživio je divno iskustvo. Dobio je porodicu u Louisiana-i, u malenom gradiću Ville Platte, koji je pravi grad đaka-studenata. U njegovoj školi bilo je đaka sa svih strana svijeta. Najbolji drugovi su mu bili španac Antonio i belgijanac Tom. Bilo je djevojaka iz Njemačke, Bjelorusije, Austrije, i dječaka iz Kine, Kolumbije, sa Tajvana, Juzne Koreje, Indije…Tako da se pored američkog načina života upoznao sa različitim kulturama i stilovima života iz cijeloga svijeta. Nijednog trenutka nijesam zažalila što smo se odlučili na ovaj životni korak. Moj sin se vratio zreliji, iskusniji, sigurniji u sebe, bogatiji duhom. Odlično komunicira na engleskom jeziku. A sa drugovima i drugaricama iz Amerike je ostao u kontaktu preko društvenih mreža i dogovorili su se da se bar jednom u 10 godina posjećuju.
Ovim putem želim da vam se obratim i izrazim zadovoljstvo što sam imao priliku da sa vama sarađujem i da preko vaše Agencije pošaljem moga sina Balšu Šćepanovića na jednogodišnje školovanje u SAD. Želim da vas pohvalim i da vam se zahvalim, kao i da istaknem visok nivo profesionalizma koji ste pokazali u svim našim kontaktima od prvoga dana do danas. Moj sin Balša u početku nije baš bio zainteresovan za ovaj projekat. Bilo je tu malo straha od tako dalekog putovanja, odsustva na tako dug period iz porodice, škole, društva… Međutim, ja sam bio uporan da ga ubijedim u suprotno, iako nikada sam nisam imao mogućnost da boravim u Americi. Ipak, bio sam u prilici da poslovno sarađujem i da se družim sa mnogo ljudi koji nisu sa ovih prostora, uključujući i ljude iz SAD-a, kao i Evrope. Sve to, ali i moje životno iskustvo, učinilo je da ga praktično nagovorim na ovaj put. Ovo govorim iz razloga što se desilo upravo suprotno od onoga što je moj sin očekivao. Od prvog dana boravka u Americi, počev od prvog kontakta sa njegovim host ocem, kao i sa dječakom iz Njemačke, koji je takođe boravio na razmjeni, Balša počinje da se oduševljava svime što mu se dešavalo. U školi, na sportskim aktivnostima, u humanitarnom radu, Balša se pronašao i bio je ispunjen do poslednjeg djelića sebe. Ponašao se kao da je rođen da živi tamo, ne propuštajući ništa u čemu je trebao da učestvuje, pa i u onim stvarima u kojima nije morao. Uostalom, to se moglo i vidjeti iz izvještaja koordinatora, kao i iz mojih razgovora sa njegovim host ocem. Mislim da nije prošlo ni mjesec dana, a on mi je već saopštio da želi da ostane da studira tamo, da će da se potrudi svim sredstvima da dobije stipendiju. Na njegovu veliku žalost, iako je imao skroz odličan uspjeh u školi, iako je bio aktivan i na svim drugim poljima, kao što sam i rekao od sporta pa do svega ostalog, ta želja mu se nije ostvarila. Sa druge strane, ja i moja porodica nismo u mogućnosti da sami finansiramo studiranje u SAD-u. Nego, sve to ne umanjuje benefite njegovog jednogodišnjeg školovanja u Americi. Ja sam siguran da sam prije 10 mjeseci u Ameriku ispratio dječaka, a da sada dočekujem zrelog i za život pripremljenog momka. Iako ni ova svota novca koja je izdvojena za njegov boravak tamo nije mala u današnje vrijeme, mislim da ono što se dobija programom razmjene apsolutno nema cijenu. Sada kada razgovaramo i kada čujem kako on razmišlja i koji su njegovi prioriteti, ostajem praktično bez teksta. Mislim da je moj sin sazreo preko noći, i da bez programa razmjene ne bi dostigao ovaj nivo zrelosti ni za 5 godina. Bez obzira na žal koja ostaje zbog izostanka mogućnosti nastavka školovanja u Americi, ja i moja porodica smo prezadovoljni svime što se u prošlom periodu izdešavalo. Ostaje mi da vam se još jednom zahvalim, da vam poželim mnogo uspjeha u budućem radu, i da vam dam moju riječ da ću svakom mom poznaniku i prijatelju, ukoliko postoji i minimum mogućnosti, od srca da preporučim vašu Agenciju i školovanje u Americi.
19. avgust, 2014. godine, moj dom u Podgorici, 22h i 45min. Ksenija javlja da je sletjela na aerodrom u Washington-u, da je vidjela veliki rozi transparent sa velikim „Ksenija“, novu porodicu nasmijanu i srdačanu i da je srećna što je tu. Od toga trenutka pa do dana kada se moja kćerka vratila, svako malo javljala se sva oduševljena, da je mjesto u kojem živi prelijepo, da je porodica kulturna, srdačna, gostoljubiva. Ubrzo nakon toga stižu fotografije škole, drugara, iz šetnji sa porodicom, sa upoznavanja sa njihovom rodbinom, itd. Zatim stiže vijest da će sa porodicom boraviti 10 dana u California-ji, posjetiti Disneyland i Holywood. Iz Disneyland-a mi stiže poruka da joj je prelijepo i da mi je zahvalna što sam joj omogućila da ode u Ameriku i sve to doživi. Sa porodicom je skoro svakoga vikenda u periodu od decembra do kraja februara išla na skijanje. Takođe, sa host mamom je boravila jednu sedmicu u državi Oregon u gradu Portland-u. Kroz časove sporta u školi, Ksenija je bila članica odbojkaškog tima u prvom semestru, a u drugom semestru član teniskog tima, sa kojim je osvojila prvo mjesto u regiji gdje se nalazi njena škola. Da ne govorim o poznanstvima i prijateljstvima sa drugarima iz cijeloga svijeta, koji su takođe bili učenici na razmjeni, posebno sa Andrijanom iz Italije, Eri iz Japana, Lusi iz Španije, itd. Posebna priča su profesori iz škole i drugari amerikanci u klasi. Koliko je bila oduševljena svime što je vezano za školu govori i njen odličan uspjeh, kao i to da je proglašena najboljim učenikom u klasi za 2014/2015 školsku godinu. Boravila je i nedjelju dana na istočnoj obali SAD-a u gradu New York-u, posredstvom Agencije ISEM iz Podgorice, tj. Fondacije ISE iz New York-a, gdje se srela sa drugarima iz Crne Gore, koji su širom Amerike bili u isto vrijeme na razmjeni. Iz New York-a takođe nosi prelijepe uspomene. Sa host porodicom je i dalje u lijepoj komunikaciji, a obećali su da će za dvije godine kada njihova djeca krenu na college posjetiti Crnu Goru i da će biti naši gosti najmanje mjesec dana. Moja namjera da ovo napišem upućena je svim učenicima i njihovim roditelijma koji su još uvijek u nedoumici da li da učine što i moja kćerka i ja, a to je: upustite se slobodno u avanturu zvanu Amerika, na obostrano zadovoljstvo.
“Kao roditelji troje dece koji su sa ISEM agencijom bili na razmeni u Americi, mislim da ne postoji bolja preporuka od činjenice da su i oni kao učenici, a i mi kao roditelji bili prezadovoljni angažmanom i pouzdanošću koje smo kroz saradnju sa vama imali. Kroz koju godinu spremamo još jednog potencijalnog učenika koji se već od sad raduje odlasku za Ameriku, naravno opet sa vama!” – Katarina Davidović